Uvod

Semantika je teorija o znakovima. Ona je raznolika disciplina koja obuhvaća različite razine i aspekte značenja: leksičke, formalne, strukturne ili funkcionalne.

Razlog zašto je većina materije pod znakom pitanja je činjenica da su značenja arbitrarna, ili da upotrijebimo blaži izraz konvencionalnija, nego što se misli (= Platon). Malo riječi (na pr. glasovi koje ispuštaju životinje Lingvopedija imaju direktno "prirodno" značenje no čak i životinjski jezici mogu biti simbolički (pčele komuniciraju plesom a kitovi imaju individualna imena.).

Posebno su dobar primjer riječi za boje. Iako imaju biološki identične sisteme vida, ljudi imaju različite ideje o tome kako podijeliti prirodni kontinuitet svjetlosnog spektra po bojama. Različiti jezici imaju od 2 do 11-12 riječi za osnovne boje, pri čemu je crvena prva koja se pojavljuje uz razlikovanje crne i bijele a slijedi je jedna od više riječi za plavo-zeleni dio spektra (Berlin & Kay). No nema suglasja o tome gdje su ekzaktne granice među bojama. Velški jezik, na primjer, ima jednu riječ glass koja pokriva najveći dio engleske plave i zelene, dok ruski, na drugoj strani, ima još i podjelu plave na tamnu i svjetlu nijansu, sinij i goluboj. Kod opisne logike različitih idioma je još groznije - black eyes (crne oči) je izraz poslije nogometne utakmice a na njemačkom će to biti Blaues Auge (plavo oko). Dakle, koja boja predstavlja pravu dijagnozu? Moramo jednostavno prihvatiti da je značenje upotreba unutar jezičnog sistema a to je konvencija (dogovor), kako bi rekao Wittgenstein. Zato je došao relativni mir u lingvistiku pojavom De Saussurea koji razlikuje između signifiant (označitelj) i signifié (označeno): Znak je neovisan od svog značenja (Vidi i: Lingvo kaj Penso) (Jezik i misao)

Semantika rječnika

Budući da riječi možemo lako prepoznavati kao "atome" - osnovne jedinice jezika, mnogo je upoprijebljeno energije da bi se definirale riječi, ili - ako je ikako moguće - da bi se propisalo značenje (etimologija) (Isidore of Seville). Beskrajan broj rječnika, enciklopedija i sistema klasifikacije to potvrđuju. Naivan je pristup pokušati vezati uz svaku riječ odgovarajuću referenciju u realnom (t.j. nelingvističkom) svijetu. No to će dobro funkcionirati samo za imena i biološke taksonomije ili - na apstraktnijem nivou - za deiktiku pokazne i osobne zamjenice te priloge kao ja, ti, ona, tamo, evo, sada, jučer. Najveći broj riječi ne odgovara stvarima ili točkama u prostor/vremenu već pojmovima. A budući da su oni smješteni u razumu, dve različite osobe mogu imati različite ideje o značenju iste riječi.

Dosta neutralan pristup klasifikaciji je paradigmatičan pristup, koji funkcionira neovisno o referencijama, definicijama, etimologiji i promatranju, jednostavno testirajući koje riječi mogu zamijeniti jedna drugu u kontekstu. Npr. kontekst "Ona je sjela na..." će pomoći da klasificiramo stolica, sofa, fotelja, klupa, tabure kao slične vrste stvari ("dio pokućstva za sjedenje"). I vjerojatno je lakše objasniti što je stolica opisujući njenu funkciju (sjediti na njoj) nego definirajući koncept precizno (Koliko ima nogu - ako ih uopće ima?). No svaka kultura ima vlastite ideje o tome što je tipičan dio pokućstva za sjedenje, da li stolica ili možda tatami-hasura a druge sjedalice se opisuju prema tome koliko se razlikuju od "normalne" sjedalice. Zašto? Postoje psihološke indikacije da ljudi strukturiraju semantička polja grupirajući mnogo pojmova oko osnovnog tzv. semantičkog prototipa. Ako zatražte da netko misli na oruđe, pomislit će na čekić u visokom postotku slučajeva, glazbeni će instrument vjerojatno biti violina, a broj će biti 7 itd. No ne radi se o telepatiji niti o crnoj magiji. Ne, jednostavno se radi o semantičkoj efikasnosti jer je lakše razlikovati nego definirati. Djeca započinju prototipovima kao "pas" i "jabuka", zatim shvate što stvarno znači "životinja" i "voće" učenjem, upotrebom da li je koncept X bliži "psu" ili "jabuci". To objašnjava zašto su mačke za mnoge mališane psi tokom nekog vremena (slatki i paperjasti) a rajčice su jabuke (okrugle i crvene).

Formalna semantika i semantička svojstva

Formalna semantika ima cilj da reducira rečenične dijelove o činjenicama na dobro definirane vrijednosne sisteme, količine itd. Idealno se tako normirane rečenice mogu interpretirati matematskom logikom i argumentacijom. (Svi političari lažu & svi lažljivci varaju na porezu, iz čega slijedi da oni koji plaćaju porez nisu političari).

Drugi, malo manje formalan pristup, nastoji mjeriti značenje, npr. klasificirajući sisavce prema mjerljivim svojstvima kao "koliko je velik" i "koliko divlji". To je metoda koja će staviti lavove i tigrove u jedan ugao dijagrama, slonove i žirafe u drugi, mačke i tvorove u treći te miševe i leminge u zadnji. Na sistematičnijoj razini se može opisati riječi kao svežnjeve "atomskih" semantičkih karakteristika. Npr. možemo opisati vozilo kao +pokretno, - živuće, životinju kao +pokretnu, + živuću a biljku kao -pokretnu, + živuću.

Strukturalistička semantika

Strukturalizam je duboko utjecao na modernu semantiku a on vidi jezik kao mrežu sistemskih odnosa. Na osnovi principa složenosti lingvisti mogu mapirati semantičke odnose po sintaktičkim odnosima među značenjima riječi. Razliku između naslikati crvenu kuću i naslikati kuću crveno moguće je sintaktički deducirati iz redoslijeda riječi: crvenu je dio imeničke grupe crvena kuća u prvoj interpretaciji, dok je neovisan dio rečenice u drugoj interpretaciji: naslikati - kuću - crveno. Semantička razlika je u tome, da li je kuća crvena već prije ili tek poslije slikanja. Slično semantički iskorištavaju romanski jezici položaj pridjeva. Tako je u portugalskom um cargo pesado težak teret dok je um pesado cargo teška dužnost, zadaća ili obaveza.

Klasifikacija je srž i osnova svake opisne znanosti i semantika nije iznimka. Jedan takav semantički sistem uređivanja je tezaurus, dok je drugi brojčani terminski indeks knjižnice. Moderni lingvistički resursi kao mreže riječi (WordNet) i ontologije razlikuju različite odnose kao npr.

I razumljivo, budući da je jezik neukrotiv, nije moguće imati povjerenja u to da će lingvističke ontologije slijediti biološkim ili da će biti iste na više jezika. Npr. dupin je biloški sisavac, no lingvistički je riba dok su engleski "potatoes" (krumpiri) povrće, njemački i danski (Kartoffeln) to nisu.

Pedagoški koristan semantički koncept uređivanja je semantičko polje riječi po kojem možemo slagati npr. riječi ljudskog tijela, termine golfa ili izraze o konjima. Ponekad semantičko polje riječi sliči tipu klasifikacije X je Y (na pr. zanimanja), no često niti hiponim niti klasa riječi ne ograničavaju koja riječ ulazi u koje semantičko polje. Semantičko polje riječi "konj" sadrži ne samo pripadnike čiste rase, pastuhe, kobile i morske konjiće već i sredstva (npr. sedlo), dijelove tjela (npr. kopito) ili djelovanje (dresirati, galopirati, hrzati).

Tradicionalno su i ontologije, mreže riječi i semantička polja riječi stvoreni ručno od strane lingvista koji su vjerovali svojoj vlastitoj intuiciji i razumijevanju svijeta. Tu ponešto subjektivnu metodu danas podupiremo a ponekad i zamijenjujemo metodom traženja resursa putem kompjutera iskorištavajući gigantske elektroničke korpuse tekstova (npr. na internetu), provodimo automatsku analizu gramatike ili statistiku. Primjeri su automatsko stvorena semantička polja u obliku slučajne mreže (Leipzig Wortschatz), ili rječnika odnosa (DeepDict, Sketch Engine) koji ekstrahiraju sintaktički, npr. (a) kakav može biti konj (divlji, tamni, drveni, trojanski), (b) što može raditi (hrzati, galopirati, kasati) ili (c) što mu možemo napraviti (jašiti ga, upregnuti ga, vezati ga), jednostavno analizirajući rečenice gdje riječ konj vrši sintaktičku funkciju imeničke grupe-srži rečenice odnosno subjekta ili objekta.

Funkcionalna semantika

Najveći dio klasifikacijskih sistema spomenutih gore slijede tvrdnji J.R. Firth-a (1957.) da ćeš upoznati riječ po njenim prijateljima. Drugim riječima u semantici govorimo o upotrebi riječi i jezičnom sistemu. Najjednostavnija interpretacija "prijatelja riječi" po Firthu je njena okolina, dakle redoslijed riječi, tzv. kolokacija. Neke su kolokacije 100% fiksirane, kao neke semantičke prvine (crna rupa,, prati svoje ruke), dok su druge složene ali nisu fiksne (visoka planina, visoko more, visoki predstavnik).

Ali prijatelji riječi nisu samo kolokacije. I glagoli projiciraju prostore za sintaktičku argumentaciju. milovati, na primjer, ima subjektni postor kao (ljudski) djelovatelj te objektni prostor za "animalnu" riječ (čovjek, životinja ili dio tijela). Može se reći da u "Petar miluje djevojku." Petar vrši semantičku ulogu djelovatelja a djevojka animalnu ulogu onoga koji doživljava iskustvo.

Može se elegantno objasniti metaforu kao sukob između uloge sintaktičkog prostora i riječi koja taj prostor ispunjava. U našem primjeru imamo metaforički prijenos animalnosti na nežive predmete kada pjesnik govori o toplom večernjem vjetru koji miluje golu kožu (vjetar=djelovatelj), ili kad govorimo o prstima pjevača koji miluju obline gitare (gitara = ona koja prima iskustvo).

Naravno, funkcionalna diskusija o semantici mora gledati ne samo na sintaksu, već i prema pragmatici i sociolingvistici. To pokazuju slijedeći primjeri u kojima pragmatično značenje (među [...] zagradama) nije jasno iz sintaktičkog konteksta riječi a može se deducirati iz pragmatičnog konteksta.

Manipuliranje pragmatičnim značenjem je prava umjetnost i snažno lingvističko oružje. Tako će jadnik u prethodnom primjeru biti uhvaćen neovisno o tome da li će odgovoriti "da" ili "ne". Humor, a posebno ironija, često rezultira iznenadnom promjenom značenja: Duhovitost najprije projicira jednu interpretaciju, zatim promijeni značenje dodajući kontekst i rušeći pozitivnu izjavu pretvarajući je u negativnu.

Na koncu izbor jedne ili druge lingvističke forme može ovisiti o društvenim pravilima. Japanski jezik, na primjer, ima mnogo načina da kaže ja, između ostalog formalni watashi, razgovorni washi (za muške) te slatki atashi (ženski). U zadnje vrijeme francuski društveno-lingvistički kompleks je ukinuo formalni oblik naslovljavanja neudanih žena Mademoiselle (gospodična) ostavivši samo dva oblika: Monsieur (gospodin) i Madame(gospođa). Naravno, budući da se radi o Francuskoj, mnoge žene to ne odobravaju jer ne žele biti svedene na niži stupanj vrijednosti shvativši to kao semantički naramak svojstava +stara, -privlačna.